Povijest i razvoj Kliničke bolnice Dubrava

Premda je Klinička bolnica Dubrava građevinski dovršena i započela s radom u svibnju1988. godine, njezina povijest je znatno duža i predstavlja kontinuitet rada prethodne Vojne bolnice koji možemo pratiti sve do 1782.godine kada je prvi puta formirana od tadašnjih garnizonskih bolnica.Tijekom više od 120 godina razvoj bolnice odvijao se u različitim povijesnim okolnostima što je kronološki iskazano.

Autor poglavlja o razvoju bolnice od 1782.-1918. , 1918.-1945., 1945-1991. godine je doc.dr.sc. Ivo Vučković, dugogodišnji voditelj urološkog odjela bolnice (1974-1998), sada u mirovini, a autor poglavlja o razvoju 1991-2002. godine je prof.dr.sc. Mišo Virag, ravnatelj bolnice (2001-2003).

Povijest bolnice 1781. - 1991.

Doc.dr.sc. Ivo Vučković, dr.med.

1782.-1918.

Klinička bolnica “Dubrava” nastala je iz Vojne bolnice Zagreb, koja se razvila iz vojnih bolnica zagrebačkih garnizona. Dosadašnjim istraživanjima nismo utvrdili kada je zagrebački garnizon dobio svoju prvu bolnicu. Prvi  znani pisani tragovi vode nas u  1781.godinu, u doba vladavine Austro-ugarske monarhije, “kada je za vojničku bolnicu sagrađena zgrada u Novoj Vesi”1.U legendi Plana grada Zagreba i okolice, iz 1854.godine2, pod rednim brojem 21 obilježena je ta zgrada kao “dvije vojne bolnice (2 Militar Spitaler)”, danas Nova Ves 16. Budući da su u to doba u Zagrebu bila dva garnizona: carsko-kraljevski garnizon i kraljevski ugarsko-hrvatski domobranski garnizon , vjerojatno su u toj zgradi bile i dvije bolnice. U ozračju iskustava iz Krimskog rata 1853.-56. i francusko-austrijskog rata u Italiji 1859., koja su potaknula snažniji razvitak vojnog saniteta, u vojne bolnice dolaze liječnici školovani na tada čuvenim bečkim i insbruškim fakuletima. Godine 1862. u Vlaškoj ulici (danas br. 87) izgrađena je nova zgrada u krugu  Nadbiskupske  vojarne3, koja je tako nazvana jer ju je dao sagraditi zagrebački biskup Alagović, kako bi svoje sugrađane konačno oslobodio obveze primanja na konak pripadnika carsko-kraljevskih postrojbi. Na uličnoj zgradi uklesana  je 1861. godina, koja označava početak adaptacije za potrebe bolnice. U te zgrade seli se 1862.g. vojna bolnica carsko-kraljevskog garnizona  i dobiva ime  Garnisonsspital No 23  in Agram (Garnizonska bolnica br. 23 u Zagrebu). Imala je 223 bolničkih kreveta (od toga 24 za časnike) i 59  kreveta za osoblje. Bolnica je već 1913. imala očni, a 1914. i zubni odjel.

Zgrada u Vlaškoj ulici 87 u kojoj je od 1862-1988.g.bila smještena uprava Vojne bolnice i dio bolničkih sadržaja

O Domobranskoj bolnici nema sačuvanih podataka sve do 1908.g. kada je  započeta izgradnja nove zgrade na Kuniščaku sa 84 postelje  “4 za bolesne časnike” i “80 za bolesne momke”4. Bolnica je tamo preseljena 1913.godine. Imala je  ”odjel unutarnjih, vanjskih i prilijepčivih bolesti, odjel umobolnih i odjel za uznike (zatvorenike), sobu za operacije, sobu za liječničko predočenje (prijamna ambulanta), laboratorij, upravne prostorije, ljekarnu s podrumom za pohranu nosila, raskužionicu, mrtvačnicu sa sobom za sekcije i za postavu odra”, te sanitarne uređaje sa šest kupaonica, umiovaonice, tri čajne kuhinje i  središnju kuhinju.

O stručnoj razini vojnih bolnica i vojnoj patologiji u zagrebačkim garnizonima tog doba nemamo  podataka, jer su 1918., nakon rata, spaljeni ambulantni, odjelni  i operacijski protokoli te godišnji izvještaji obiju bolnica. Srećom sačuvani su razni dokumenti rabljeni pri izgradnji, nadogradnji, renoviranju , adaptacijama i drugom, iz kojih je moguće dobiti uvid u neke neosporne činjenice. Zahvaljujući istraživačkoj upornosti dr. Alfreda Nicka, interniste, upravnika Vojne bolnice Zagreb od 1955.-57.3, raspolažemo većinom činjenica koje se u ovom radu raspravljaju  i to za razdoblje 1871.-1945.

1918.-1941.

Vojska kraljevine SHS Domobransku bolnicu  i  Garnizonsku bolnicu 23 u Zagrebu 1918.godine spaja u jednu pod imenom Stalna vojna bolnica IV. Armijske oblasti i vrši  novi razmještaj odjela⁵. Na Kuniščaku je smješten  kirurški, zarazni i očni odjel, a nešto kasnije , u sastavu kirurgije, otvara se otorinolaringologija. Kirurgija dobiva suvremeni operacijski blok sa sterilizacijom i manjim laboratorijem. U dvorišu je izgrađen bunker za čuvanje etera i kisika, što je stvorilo uvjete za primjenu suvremene anestezije i reanimacije i značajno proširivanje kirurškog rada. Bolnica dobiva i ljekarnu. Budući da je 1948. godine  spaljena sva važna  dokumentacija  bolnice od 1918.-1945. godine,  o njenoj stručnoj razini znamo samo iz izjava tada živućih liječnika koji su u u njoj radili³. Od 1918.-1930.g. bolnica je bila u fazi ozbiljne stagnacije. Međutim, tada u bolnicu dolazi niz iskusnih specijalista koji preuzimaju odjele, poboljšavaju njihovu opremljenost aparatima i instrumentarijem, a posebno se staraju za poboljšanje kvalitete medicinskog rada. Da se bolnici u periodu 1930.-41. posvećivala veća briga vidi se po činovima njenih upravnika.U ranijoj fazi to su bili liječnici s činom višeg časnika, a od 1936.- 41. njom ravnaju liječnici sanitetski generali. Drugi svjetski rat na dužnosti upravnika bolnice zatiče dr. Antu Hočevara.

1941.- 1945.

Nakon kapitulacije  Kraljevine Jugoslavije 1941.godine bolnicu preuzima Ministarstvo oružanih sila Nezavisne države Hrvatske. Dio bolnice u Vlaškoj ulici nazvan je Bolnica maršala Laudona, a dio na Kuniščaku  Bolnica Andrije Pasanca. Osim tih bolnica formiran je čitav niz rezervnih bolnica. Tako su Klinička bolnica u Draškovićevoj zajedno sa zgradom osnovne škole i neke privatne stambene zgrade u Zvonimirovoj ulici br.5 i u Ratkajevom prolazu br. 6 bile prilagođene toj svrsi. Naročito velik bolnički objekt adaptiran je u Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu u Voćarskoj 106. U kliničkim i privatnim bolnicama veći dio kapaciteta služio je za potrebe vojske, dok je Gradska kužna bolnica povojačena, kao i svi veći turistički objekti na Sljemenu. Dokumentacija ovih bolnica (osim povijesti bolesti) je uništena 1948, kao i dokumentacija bolnice između dva rata, pa je detaljnija analiza stručnog rada i kadra jako otežana. Najveći dio dokumentacije Nezavisne države Hrvatske nalazi se u Beogradu, pa valja očekivati da će nakon vraćanja ove dokumentacije Hrvatskoj u njoj biti podataka i o bolnici. Ovako razvijenu mrežu zagrebačke vojne bolnice zatiču jedinice Narodnooslobodilačke vojske kada su 8. svibnja ušle u Zagreb 3,5.

Vojna bolnica uselila se u Nadbiskupsko dječačko sjemenište tijekom drugog svjetskog rata, gdje je veći dio bolničke djelatnosti bio smješten do 1988.g.

1945.-1991.g.

Po ulasku postrojbi NOV-a u Zagreb od svih bolnica u Zagrebu formiran je veliki Centar vojnih bolnica Zagreb⁶. Za njegova zapovjednika postavljen je partizanski kirurg, dr. Franc Kleinhappel. Zadaća Centra bila je zbrinuti na najvišoj stručnoj razini mnogobrojne teške ranjenike, invalide i bolesnike, koji su odasvud stizali u Zagreb. Stoga je veći broj liječnika zadržan u vojsci, dok su kliničke bolnice, nakon kraćeg vremena, vraćene civilnom zdravstvu.

Od odjela na Kuniščaku, u Vlaškoj ulici br.87 i Voćarskoj cesti br.106 formirana je Glavna vojna bolnica II. kojom upravlja dr. Kleinhappel⁶. U Voćarskoj 106. smještena je Bolnica za reparatornu kirurgiju (BRK) koja ima ortopediju, rehabilitaciju i koštanozglobnu tuberkulozu, s ukupno 600 kreveta. Kirurški odjel u Voćarskoj 106 vodi od 1947.-1952. čuveni traumatolog i kirurg prof.dr. Miroslav Grujić, koji 1952. odlazi  u Traumatološku bolnicu. Na Kuniščaku se smješta I. kirurški odjel sa abdominalnom i grudnom kirurgijom,urologijom, te ginekologijom s ukupno 160 kreveta⁷. Od 1947.-52., te 1961-66. Odjel vodi čuveni torakokardijalni kirurg prof.dr. Dušan Machiedo,  a u međurazdoblju dr. Kleinhappel. Velika je njihova zasluga u odgoju više naraštaja čuvenih kirurga, među kojim se ističe prof.dr.Anđelko Kučišec (načelnik tog odjela od 1966-82.). Tu su  se nalazili i Odjel za uho,grlo i nos, Očni odjel i Odjel za zarazne bolesti ⁶. U Vlaškoj ulici 87. smješteni su: Interni odjel s 200 kreveta, kojeg je od 1945.-63. vodio  prim.dr. Rudolf Hitrec, poznati zagrebački internist; plućni odjel utemeljuje i vodi od 1945-47. čuveni zagrebački pulmolog dr. Milan Goldner⁸; dermatovenerološki i stomatološki odjel. Neuropsihijatrijski odjel, koji je bio od 1945.g smješten u Bolnici “Sestara Milosrdnica” (Vinogradskoj bolnici) seli 1947.g.u Vlašku 87⁹. Bolnica više puta mijenja ime, a često i organizacijski ustroj. Definitivni naziv  Vojna bolnica Zagreb dobiva šezdesetih godina XX. stoljeća.

Međutim, daljnju sudbinu Vojne bolnice Zagreb odredila su tri događaja: 1948.g. kirurškom odjelu dopušteno je da 20% svojih kreveta koristi za liječenje civila⁷, a tri godine kasnije isto se dopušta ostalim odjelima⁶; 1958 /1959. uvođenje internističke i kirurške hitne službe za grad^7,10; te 1960.g. otvaranje specijalističke polikliničko-konzilijarne službe za civilne osiguranike^6,7,10. Civilna patologija nužno je vodila stalnom uvođenju novih djelatnosti, prema tome 1948. godina ima poseban značaj, jer su te godine po prvi put u povijesti zagrebačkih vojnih bolnica otvorena vrata civilnim bolesnicima. Od tada postotak liječenih civilnih osiguranika stalno raste i  1974. doseže  preko 60% hospitaliziranih bolesnika⁶.

Razvoj bolnice bio je značajno olakšan reorganizacijom  1952.g., kada su se na  Šalati našle temeljne medicinske djelatnosti zajedno: odjel za kirurške bolesti  (opća kirurgija, torakovaskularna kirurgija, trauma s neurokirurgijom, ortopedija s dječjom ortopedijom, urologija, plastika s opekotinama,  ginekologija , anestezija s reanimacijom, te operacijski blok sa sterilizacijom) , odjel za unutarnje bolesti (kardiologija, gastroenterologija, nefrologija, hematologija), očni odjel, odjel za uho, grlo i nos, neuropsihijatrijski i radiološki odjeli, te stanica za za transfuziju krvi^6,7,8,9,10. Tu su i klinički biokemijski i hematološki laboratorij. Ovako osmišljena reorganizacija omogućila je vrlo dobru, neposrednu i brzu suradnju timova različitih djelatnosti. Rezultat toga bio je nagli stručni uspon bolnice. Na Kuniščaku se tada nalaze plućni⁸ i zarazni odjel¹¹, dok u Vlaškoj ulici ostaje kožno-venerički odjel¹², fizikalna terapija i rehabilitacija, stomatološki odjel i kompletna poliklinika VB Zagreb⁶, s manjim odjelom radiologije, polikliničkim laboratorijem i antituberkuloznim dispanzerom, te bolnička ljekarna  i uprava bolnice.

U sastavu kirurškog odjela 1957.g. dr. ĐuroVirag utemeljuje čeljusnu kirurgiju⁷. Ubrzanim razvitkom urologije pod vodstvom doc.dr.sc. Ive Vučkovića (1974.-1998.) skroman  urološki odsjek postupno prerasta u kompletnu, modernu urološku službu¹³. Odjel za intenzivnu internističku skrb otvoren je 1969.g. zaslugom prim.dr. Zlatka Rukavine, vrsnog kardiologa  i učitelja brojnih. Za utemeljenje Centra za hemodijalizu 1972.g. zaslužan je prof.dr.sc. Milivoj Prejac, poznati promicatelj nefrološke djelatnosti⁸. Prim.dr. Stanislav Matulić, omiljeni urolog, 1976.g. postavlja prvi u Zagrebu kateter za peritonejsku dijalizu. Moderni Središnji kliničko-biokemijski laboratorij nastaje dolaskom prvog diplomiranog biokemičara prof.dr.sc. Božidara Štrausa, što je bila snažna potpora razvoju svih djelatnosti. Prof. Štraus prvi je u tadašnjoj državi uveo enzimatske pretrage 1958 godine, a već 1974. imunokemijske pretrage¹⁴.

Bilo je to razdoblje procvata bolnice kada se iz mjeseca u mjesec uvode nove metode dijagnostike i liječenja. Godine 1952. prof.dr. Stjepan Steiner, čuven u liječenju i prevenciji reumatske groznice,  uvodi u kardiologiju niz novih dijagnostičkih metoda, a prim.dr. Milivoj Plasaj citostatsku i antikoagulantnu terapiju. Prim.dr. Rikard Stefanović uveo je gastroskopiju 1958., laparoskopiju 1964., ciljanu biopsiju želuca 1969 itd.¹⁰. Moderne neizvazivne pretrage u kardiologiju 1974.g uvodi puk.prim.dr.sc. Branko Modrić. Njegova je zasluga uvođenje kateterizacije srca 1989.g. koju  izvodi  prof.dr.sc. Mihajlo Šesto iz KBC Rebro.

Liječnici Odjela za kirurške bolesti s upravnikom Vojne bolnice 1966.g.

Kirurški odjel u ranim poratnim godinama pretežito se bavio posljedicama ranjavanja što je razvilo reparatornu kirurgiju⁷. Prvu resekciju pluća u Hrvatskoj 1945. izvodi prof. Machiedo. Iste godine uvode se prve endotrahealne anestezije u Hrvatskoj, suvremeno se tretira šok i primjenjuje transfuzija krvi. Od 1948. g. radi se se Judinova jejunoplastika (Machiedo), a u ortopediji veliki zahvati na zglobovima i esktremitetima. Prvu totalnu gastrektomiju i perikardiektomiju izveo je 1949.g. dr. Machiedo. Od 1950. uvedene su: komisurotomija kod mitralne stenoze, operacija ductus Bottali, portosistemski šant, osteosinteza po Smith Pettersonu. Od 1966. primjenjuje se neuroleptanalgezija, artroplastika po Austin-Mooru i kompresivna osteosinteza po Mulleru (prim.dr. Jakša Roje), aloplastični materijali u vaskularnoj kirurgiji  (dr. Rade Orlić),a od 1967.g. duodenopankreatektomija (prim.. S. Kučić i dr. R. Orlić)¹⁶. Posebno treba istaknuti ulogu prim dr.  Stjepana Kučića  koji je kao predstojnik Odjela za kirurške bolesti (1980.-95.) poticao znanstveni rad i podupirao uvođenje najnovijih operacijskih metoda. Također prim.dr. Herberta Klemenčića, nadaleko poznatoi plastični kirurg, đak engleske škole, bio je učitelje mnogobrojnim specijalizanatima kirurgije i plastike iz Hrvatske, Slovenije i B.i H.

U okulistici posebno se ističe prof.dr.Ante Fulgozi (1954.- 78.) , a  u otorinolarignologiji dr. Milan Weiss (načelnik odjela od 1952.-62.), prim.dr. Tugomir Šprem (1962.-74.) i  prof.dr.sc. Antun Rišavi (1974.-83.).

Budući da je smještaj bolnice na tri lokacije postao kočnica daljnjem napretku bolnice, uložen je silan trud da se odobri izgradnja nove vojne bolnice. Zahvaljujući  upravnici bolnice dr. Slavi Blažević, ftiziologu, i uglednijim liječnicima VBZ započeta je njena izgradnja 1979.g. u Svetošimunskoj dolini u Dubravi. Međutim, beogradske vojne vlasti pokušavale su zaustaviti ili barem usporiti izgradnju i odnijeti jedan dio njene najmodernije več isporučene opreme. Zahvaljujući zalaganju i odlučnosti generala Martina Špegelja, tada zapovjednika 5.vojne oblasti (zagrebačke), svi su pokušaji propali, a bolnica je dovršena i puštena u uporabu 1988.g. Svi djelovi bolnice iz triju lokacija preseljeni su u moderan objekt opremljen najsuvremenijom opremom.

Proslava otvorenja nove Vojne bolnice u Dubravi u svibnju 1988.g.

 Bolnica je projektirana i opremljena po uzoru na opće vojne bolnice SAD i drugih zemalja Zapada. Njeni kadrovi bili su godinama educirani, u zemlji i inozemstvu, kako bi mobli prihvatiti takav koncept rada i koristiti svu suvremenu opremu. Temeljnji koncept projekta izgradnje bio je pružiti svakom bolesniku ili ozlijeđeniku svu medicinsku pomoć na jednom mjestu, a ako ustreba i istodobno.

Trajni cilj djelatnika bolnice bio je promicanje medicinskog, znanstvenog i nastavnog rada , što bi ustanovu vodilo ka kliničkoj bolnici. Međutim tomu se snažno protivila Vojnomedicinska akademija u Beogradu. Do 1986.g. znanstvena djelatnost je bila plod ustrajnog rada pojedinaca ili rijetkih malih skupina djelatnika. Radi ostvarivanja navedenog cilja te godine skupina znanstvenika-entuzijasta osniva Komisiju za znanstvenoistraživački rad kao tijelo Stručnog kolegija VBZ. Takav oblik organiziranog poticanja pokazao se vrlo učinkovit i pogodovao je bržem širenju interesa za znanstveni rad. Stoga general Martin Špegelj, internom naredbom dopušta da se 1988. osnuje Znanstveno-istraživačka jedinica u VBZ. Komisiju, a potom i Znanstvenu jedinicu vode doc.dr.sc. Ivo Vučković,  doc.dr.sc. Dubravka Kocijan-Hercigonja i mr.sc. Ljubica Matijević. Od početnih desetak  registriranih znanstvenih djelatnika njihov broj stalno raste pa 1990.g. bolnica ima  32 registrirana znanstvena djelatnika. Od toga je 10 doktora i 17 magistara znanosti, a izabranih u znanstveno zvanje bilo je 11 djelatnika¹⁹. Iako je bolnica imala sve zakonom propisane uvjete (kadrove, znanstvene projekte i opremu), i stalnu  suradnju sa znanstvenim ustanovama kao što su Institut “Ruđer Bošković”, Medicinski fakultet u Zagrebu i Imunološki zavod, vojne vlasti nisu dopustile da se bolnica registrira kao znanstvena ustanova. Ipak, znanstvenici Vojne bolnice Zagreb stvorili su potrebne uvjete kako bi Ministarstvo zdravstva RH 1992.g. upisalo u Registar znanstvenoistraživačkih organizacija   Znanstvenu jedinicu u sastavu Nove bolnice Zagreb.

U bolnici se neprekidno odvijala skoro potpuna specijalizacija iz interne medicine, kirurgije, urologije i plastične kirurgije, a djelomična iz drugih temeljnih medicinskih djelatnosti pa je iz ove bolnice potekao niz vrlo uglednih zagrebačkih specijalista i nastavnika. Međutim, nastavna djelatnost za potrebe zagrebačkog sveučilišta nije bila kontinuirana i pretežito je bila vezana uz pojedinog nastavnika. Vrh JNA nije dopuštao sklapanje stalnih ugovora o nastavnoj suradnji pa je ona bila često prekidana. Pretežito se radilo o poslijediplomskoj nastavi, te o vježbama za više medicinske tehničare, inženjere radiologije, za studente medicine vježbe iz ratne kirurgije i ortopedije kao i vježbe za polaznike srednje medicinske škole. Nastava za potrebe ratne medicine bila je stalna i dobro organizirana. U sastavu bolnice od 1956.-1964. radila je Viša vojna medicinska škola, a od 1962.-1966.g. Srednja vojna medicinska škola. Iz obiju škola izlazio je vrlo dobro educiran kadar^17,18.

Bolnica početkom Domovinskog rata (1990.-1991.)

Agresiju na Republiku Hrvatsku djelatnici Vojne bolnice  Zagreb dočekali su posve spremni. Diferencijacija osoblja  u bolnici, započeta 1986.g. nasrtajem srpskog nacionalizma i Miloševićevim istupima, dovršena je tijekom agresije JNA na Sloveniju (zadnjih dana lipnja i prvih dana srpnja 1991.). Skupina uglednih i utjecajnih liječnika i drugih stručnjaka (kasnije nazvana Kriznim štabom VBZ), uz  izdašnu podršku  vlasti Republike Hrvatske, organizira se u najstrožoj tajnosti 20.travnja 1991. s ciljem da spriječi uništenje bolnice i odnošenje njene skupocjene opreme. Svoju namjeru  neprijatelj je više puta javno očitovao, a  potpunim uništenjem Vojne bolnice Ljubljana te  nekoliko mjeseci kasnije i  Vojne bolnice Pula, dokazao je ozbiljnost svoji namjera. Na prijedlog i inicijativu Kriznog štaba VBZ, predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman sa suradnicima (predsjednik Vlade RH dr. Franjo Gregurić, potpredsjednik Vlade prof.dr.sc. Mate Granić, načelnik Glavnog stožera HV general Anton Tus, pomoćnik ministra obrane brigadir Josip Perković, zapovjednik Glavnog stožera saniteta RH general-bojnik prim.dr. Ivo Prodan, akademik prof. dr. Zdenko Škrabalo, koji je od Vlade bio zadužen za svekolike kontakte s Kriznim štabom i savjetnik Predsjednika prof.dr.sc. Slaven Letica) donosi odluku da se primanjem bolesnika u bolnicu i nastavkom rada poliklinike bolnica fizički čuva, ali i oružjem brani ako ustreba^{20, 21, 22}. Zbog toga je na raznim tajnim mjestima pohranjeno oružje kratkih i dugih cijevi. Krizni štab 7. rujna 1991., u dogovoru s Vladom i Predsjednikom RH, organizira osobno potpisivanje izjave o lojalnosti Republici Hrvatskoj i stavljanju na raspolaganje Ministarstvu zdravstva. Te izjave potpisalo je 1100, od ukupno 1250 uposlenih u VBZ²³. Budući da je 16.rujna ministar zdravstva prof.dr.sc. Andrija Hebrang  u sredstvima javnog priopćavanja²⁴ obznanio da Vlada prihvaća izjave lojalnosti i poziva djelatnike da ne napuštaju bolnicu, vrh JNA  naredio je general-potpukovniku Andriji Rašeti, kao svom zastupniku, da hitno pozove na prijavak u opkoljenu zgradu Komande V. vojne oblasti upravnika bolnice san.pukovnika dr.Jovana Nikića, njegovu zamjenicu puk. dr. Miru Broz i predsjednika Stručnog kolegija VBZ puk.doc.Ivu Vučkovića. Dvoje potonjih generalu Rašeti otvoreno su i jasno prenijeli poruke djelatnika bolnice,  a ujedno i poruke Vlade RH : bolnica ostaje potpuno netaktnuta i u punoj funkciji sve dok se ne preda u nadležnost vlasti RH, a od vrha tzv. JNA traži se započinjanje pregovora s RH o mirnoj predaji bolnice. Nepunih tjedan dana kasnije iz Beograda stiže pozitivnan odgovor. Pregovori su bili dugotrajni i mučni, s čestim prekidima i pokušajima da se prevari prof. dr. Hebrang, koji je u ime Vlade RH vodio pregovore o bolnici te da se pod oznakom vojne opreme odnese i medicinska oprema. Krizni štab i djelatnici bolnice i tome su doskočili. Konačno u jutarnjim satima 16. prosinca 1991., u dvorani za sastanke Odjela za unutarnje bolesti, u ime tzv. JNA bolnicu je predao upravnik  puk.dr.sc. Jovan Nikić , a u ime Republike Hrvatske preuzeo novi ravnatelj prim.dr.sc. Anto Matković, neurokirurg iz Instituta za tumore.

Prof dr.sc. A.Hebrang, tadašnji ministar zdravstva i prim dr.sc. A.Matković preuzimaju bolnicu 16.prosinca 1991.g.

Tom povijesnom činu prisustvovali su ministar zdravstva prof.Andrija Hebrang, predstavnici vlasti Grada Zagreba,  viđeniji čelnici  bolničkih odjela, predsjednik Stručnog kolegija i brig. HV doc.dr.sc. Ivo Vučković te članovi Kriznog štaba. Zahvaljujući  tajnoj, vrlo dobro sinhroniziranoj i jednodušnoj sedmomjesečnoj aktivnosti djelatnika bolnice moguće nam je ovih dana obilježiti njenu 220. godišnjicu i deset godina od  trenutka kada je prvi put u njenoj dugoj povijesti postala   naša,  hrvatska.

Izvještajna djelatnost  u bolnici u korist Republike Hrvatske započela je krajem 1990., a  po ocjeni Vlade bila je od velika značenja za obrambeni ustroj RH. Međutim, očuvanje bolnice u punoj funkciji (zgrade i opreme vrijedne oko 500 milijuna USD, te preko 80% kadra) omogućilo je prijam i liječenje preko 2000 vrlo teških ranjenika tijekom 1992. i 1993.g.  radi završnih, najčešće rekonstrukcijskih i korekcijskih zahvata.

Osim toga bilo je moguće uputiti na različita ratišta 60 mobilnih kirurških ekipa. Pri obavljanju te dužnosti poginuli su medicinski tehničari Ljubo Pigac i  Sead Memagić te vozač Milan Hečimović, a smrtno je stradao kirurg dr.Radovan Šignjar.

Kako je najveći dio rukovodnog i stručnog kadra ratnih sanitetskih postrojbi Zagrebačke vojne oblasti JNA bio iz VB Zagreb,  neprijateljska vojska je ostala bez sanitetske potpore. To je značajno utjecalo na pad morala neprijateljskih postrojbi.

Sve to bilo je moguće zahvaljujući dragovoljnoj djelatnosti 1100 Hrvatskoj lojalnih uposlenika bolnice.

Literatura uz Povijest bolnice 1781-1991.

.

Klinička bolnica Dubrava 1991.-2002.

Prof.dr.sc. Mišo Virag,  dr.med.

Kada je 16. prosinca 1991 moderna i opremljena bolnica, praktički bez oštećenja, sa osobljem i cjelokupnom opremom postala vlasništvo Republike Hrvatske i dio njenog zdravstvenog sustava, nova uprava trebala je ispuniti dva zadatka. Prvi i neposredni bio je liječenje i rehabilitacija ranjenika u Domovinskom ratu koji tada već donosi brojne žrtve. Drugi i dugotrajniji je maksimalno iskorištenje prostora, opreme i osoblja, kako bi najsuvremenija bolnica u državi počela funkcionirati u punom opsegu i na najvišoj stručnoj razini sa perspektivom stvaranja kliničke bolnice.

Prvi ravnatelj bio je Prim dr.sc. Anto Matković, neurokirurg iz Instituta za tumore u Zagrebu, koji na toj dužnosti ostaje do jeseni 1993. godine. Bolnica je tada imala naziv Nova bolnica. Tijekom 1992. i većeg dijela 1993. godine Nova bolnica je uključena u civilni sustav zdravstva i ima sve veću ulogu i značaj u zdravstvenoj skrbi pučanstva Zagreba i okolice. U tom  razdoblju u bolnici je operirano i liječeno preko 2000 teških ranjenika koji su zahtijevali visokosloženu i specifičnu interdisciplinarnu skrb. Tada je u prostoru gerijatrije otvoreno Oporavilište hrvatskih branitelja.

Svečanu misu za ranjenike održao je o Božiću 1992.g. biskup msg. Juraj Jezerinac

Profesor Branimir Jakšić uručuje Spomenice Domovinskog rata djelatnicima bolnice 1993.godine

Drugi ravnatelj je dr. Peter Brinar, vaskularni kirurg iz nekadašnje Vojne bolnice, u presudnim trenucima preuzimanja jedan od članova Kriznog štaba. U to vrijeme bolnica ponovno mijenja naziv - zove se Opća bolnica Zagreb. Postavljeni su temelji za regionalnu bolnicu te započeti pregovori za dolazak stručnjaka i Klinika iz drugih bolnica.

Dr Petar Brinar, drugi ravnatelj bolnice, na proslavi treće godišnjice Nove Bolnice Dubrava.

Prof. dr. Velimir Božikov je ravnatelj od 1994 do 2001 godine. Ubrzo nakon preuzimanja dužnosti ostvaruje uvjete kako bi bolnica dobila status Kliničke. Za predstojnika novoformirane Klinike za kirurgiju dolazi prof. Pero Martinac, a s njim i plastični kirurg prof. dr.Zdenko Stanec, te kardiokirurzi prof.dr.Sutlić i dr.sc.Biočina. Time se osnažuje ekipa vrsnih kirurga bolnice na čelu s prim. Stjepanom Kučićem. Kao potpora razvoju kardiokirurgije dolazi i anesteziolog prof. Ino Husedžinović, a kasnije i prof. dr.sc.Katarina Šakić. Na čelo Klinike za internu medicinu dolazi prof. dr.sc Mirjana Alač, a dolaze i nastavnici prof.dr.sc. Sučić, endokrinolog, prof. dr.sc.Bergovac koji vodi odjel za kardiologiju, te kasnije prof.dr.sc. Vergles-Morović te se pridružuju ekipi vrsnih internista među kojima su dr.Modrić, Jeren, Buljevac i Ajduković. Dio Zavoda za stomatološku protetiku Stomatološke klinike i fakulteta dolazi u Dubravu i formira Klinički Zavod. Nastavnici su prof. Jerolimov, prof. Carek, prof. Baučić i doc. Vojvodić.

Iz KBC Zagreb se u travnju 1995 seli kompletna Klinika za kirurgiju lica, čeljusti i usta koja u novim prostorima dobiva prostorne mogućnosti i tehničku opremljenost koje su na Šalati zaostajali za standardima suvremene medicine. U Dubravi Klinika nastavlja rad u novim, boljim uvjetima. Po prvi puta od osnutka Klinike smještaj bolesnika je u malim sobama sa svim komforom te odjelom s vlastitom postintenzivnom njegom. Nastavnici su gotovo svi liječnici klinike. Maksilofacijalni kirurzi prof. Virag, prof. Bagatin, doc. Aljinović, doc. Uglešić, te oralni kirurzi prof. Knežević, prof. Grgurević, doc. Macan.

Nove voditelje koji dolaze kao pozvani stručnjaci iz vanjskih ustanova dobivaju i Odjel za ortopediju (doc Kovač), Odjel za neurologiju (doc Vrca), Odjel za nuklearnu medicinu (Doc Škreb), Odjel za kožne bolesti (prof.dr.sc.Dobrić), a kasnije i Odjel za pulmologiju (doc Tudorić) i patologiju (dr Lambaša). Istovremeno se gasi djelatnost pedijatrijske poliklinike i Odjela za zarazne bolesti.

Dana 29.5.1995. godine naša ustanova dobiva status Kliničke bolnice i taj se datum obilježavao kao Dan bolnice. Taj važan dogođaj u povijesti bolnice dogodio se na inicijativu tadašnjeg Ministra zdravstva RH prof.dr.sc. Andrije Hebranga,  uz veliku zaslugu Povjerenstva Vlade RH u sastavu: prof.dr.sc. Ivica Kostović, potpredsjednik Vlade RH, prof.dr.sc. Branimir Jakšić, savjetnik Predsjednika RH, Prim.dr. Jerka Jukić, gradski sekretar za zdravstvo, Prim.dr.sc. Mate Ljubičić, ravntelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, Prim.dr.sc. Stjepan Turek, direktor HZZO-a, prof.dr.sc. Nikša Zurak, dekan Medicinskog fakulteta, dr. Goran Dodig, veleposlanik u Ministarstvu vanjskih poslova, prof.dr.sc. Ante Dražančić, Predsjednik Hrvatskog liječničkog zbora,  dr.sc. Zdenko Kovač, zamjenik Ministra znanosti i tehnologije, dr. Željko Bušić, zastupnik Zastupničkog doma Sabora RH i prof.dr.sc. Veljko Božikov, ravnatelj Kliničke bolnice "Dubrava".

Proglašenje Kliničke bolnice Dubrava 29.svibnja 1995.

Klinička bolnica "Dubrava" imenovana je aktom Vlade RH nakon čega je trebao uslijediti planirani i neometani kadrovski, financijski, materijalno-tehnički, stručni, znanstveni i nastavni rast i razvoj. Međutim, u razdoblju od 1997. do 2000. dinamika razvoja Kliničke bolnice "Dubrava" je usporena. Uslijed većinom objektivnih, ali i određenih subjektivnih okolnosti i čimbenika,  zastoj u širenju djelatnosti očitovao se osobito u smanjenju kapitalnih materijalno-tehničkih ulaganja, nedostatnom planiranju ljudskih resursa, znanstveno-istraživačkom radu i izostanku sustavne informatizacije bolnice, poglavito u vezi s obračunavanjem pruženih usluga i pohranom medicinskih podataka.

Od siječnja 2001. godine dužnost v.d. ravnatelja Kliničke bolnice "Dubrava" obnaša prof.dr.sc. Mišo Virag, specijalist maksilofacijalne kirurgije i otorinolaringologije, predstojnik Klinike za kirurgiju lica, čeljusti i usta koji je odlukom Upravnog vijeća u studenom iste godine izabran za ravnatelja.

S obzirom na važnost pružanja svih segmenata bolničke i poliklinčko-konzilijarne zdravstvene zaštite velikom dijelu naših osiguranika, ulogu nastave i promicanja znanosti, Klinička bolnica "Dubrava" tijekom 2001. godine usaglašava svoje razvojne planove s ostalim zdravstvenim ustanovama u cijeloj zemlji, temeljem usvojene Strategije reforme zdravstva Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske. Sukladno odluci Upravnog vijeća KBD unešene su promjene u Statut bolnice, a prijedlog promjena Statuta Kliničke bolnice "Dubrava" dobio je suglasnost Vlade RH. Prema odredbama Statuta u KBD se treba provoditi vrhunska zdravstvena djelatnost, nastavni rad te znanstveno istraživački rad.

Sačinjen je prijedlog reorganizacije i korištenja kapaciteta (kadrovi, proširenje djelatnosti i posteljne mreže, ugovori sa osiguravateljima) koji je prikazan u Ministarstvu zdravstva RH. Osnovu predložene reorganizacije čini promjena kadrovske politike koja obuhvaća i bolju organizaciju rada, racionalnije korištenje radnog vremena, svrsishodnija prostorna rješenja i racionalizaciju resursa, a s navedenim i poboljšanje "imidža" bolnice. Iako je kadrovska struktura u bolnici uglavnom zadovoljavajuća, na određena mjesta bitno je dovesti vrhunske i afirmirane stručnjake, a osobitu pozornost treba posvetiti prijemu mladih liječnika. Unutar Klinike za kirurgiju djeluju u suvremenoj medicini nezavisne struke kao što su ortopedija, neurokirurgija, urologija, plastična kirurgija i kardiokirurgija. Navedene struke potrebno je preustrojiti u samostalne Klinike ili Odjele kad se za to postignu uvjeti. Unutar Klinike za unutarnje bolesti potrebno je uspostaviti Zavode, organizirane vertikalno što znači da uključuju polikliničko-konzilijarnu djelatnost i specijalizirane jedinice (koronarna jedinica, sterilne jedinice, jedinica intervencijske gastroenterologije itd.).

Sukladno odlukama Upravnog vijeća, reorganizacija učinjena tijekom 2001. godine dolaskom doc. Brkljačića uključila je proširenje djelatnosti Odjela za radiologiju što čini osnovu za preustroj odjela u Zavod za radiologiju. Učinjeni preustroj kirurške i internističke hitne službe je prijelazni korak ka formiranju integrirane hitne službe, a ustrojen je jedinstveni Klinički zavod za anesteziologiju i intenzivno liječenje, te su otvorene sterilne jedinice u Odjelu za hematologiju uz pripreme za transplantaciju koštane srži. U vezi s proširenjem rada kirurških djelatnosti sačinjeni su idejni i izvedbeni nacrti za dvije nove kirurške dvorane u operacijskom bloku, modernizirana je oprema za oftalmološku kirurgiju i ustrojen je eksplantacijsko-transplantacijski tim kojim koordinira dr.Ljiljana Kosić Lovrić. Uz planirano povećanje broja operacijskih dvorana, potrebno je i proširenje kirurške intenzivne njege, što će se omogućiti preseljenjem Odjela za psihijatriju u sada prazan paviljon nekadašnje gerijatrije i otvaranjem internističke intenzivne njege u sadašnjem prostoru psihijatrije u "internističkoj vertikali". Preseljenje Odjela za psihijatriju omogućit će lakši rad odjela i njegove dnevne bolnice te 1999. godine priznatog Nacionalnog centra za psihotraumu.

U okviru projekta Svjetske banke dobivena je kompletna oprema i osiguran dio potrošnog materijala za perkutanu transluminalnu koronarnu angioplastiku (PTCA) čime se osiguralo proširenje i restrukturiranje djelatnosti Zavoda za bolesti srca i krvnih žila, sukladno prioritetima Ministarstva zdravsva RH.

Sa svrhom jačanja racionalizacije poslovanja i nadzora nad stručnim radom imenovano je više povjerenstava: za stručni nadzor, za zaštitu na radu, za potrošni materijal, proširen je sastav Povjerenstva za lijekove. Ustrojeno je i Vijeće za znanstvenu i nastavnu djelatnost i "oživljena" je znanstvena jedinica koju čine svi djelatnici - registrirani istraživači, ukupno 110 članova od kojih 62 s doktoratom znanosti. Dobivena je suglasnost Ministarstva zdravstva RH za revitalizaciju jedinice za eksperimentalni rad. Učinjen je popis informatičke opreme bolnice i pripravljeni su izvedbeni nacrti s odogovarajućim planom i programom integriranog informacijskog sustava bolnice, a izvršene su i pripreme za interno informatičko školovanje djelatnika. Također je s radom započeo i projekt dostave laboratorijskih nalaza elektroničkom poštom. U tijeku je i rad na  projektu sustava kvalitete.

-> Na vrh