Prvi svjetski rat potaknuo je razmišljanja o potrebi organiziranja stomatološke nastave kao i kirurške specijalizacije u području stomatologije. Do ostvarenja obiju ideja proteklo je više desetljeća. Prva se ideja počinje ostvarivati godine 1922. kada je u studij medicine uveden predmet stomatologija i zubarstvo pa je za honorarnog docenta na Medicinskom fakultetu u Zagrebu izabran Eduard Radošević (1884. – 1939.).
Druga se zamisao počinje ostvarivati nastojanjima i zaslugom Ive Čupara (1901. – 1981.), kojega bez ikakve dvojbe možemo smatrati ocem maksilofacijalne kirurgije u Hrvatskoj. Liječnik koji je medicinu studirao u Pragu i Berlinu, a specijalizaciju stomatologije završio u Grazu i Beču, već je 1936. godine. napisao članak o ekstrakciji zuba u stadiju akutne upale čeljusti i priklonio se poslije prihvaćenim mišljenjima nekih autora koji su zagovarali taj postupak. Autor je šine za imobilizaciju prijeloma čeljusti specifičnom metodom povezivanja vanjskog i unutarnjeg dijela šine interdentalnim vijcima. Pisao je o zadacima protetike u rehabilitaciji bolesnika s defektima čeljusti nakon resekcije. Može se reći da nije bilo grane iz područja maksilofacijalne i oralne kirurgije za koje nije pokazivao zanimanje i dao mu svoj doprinos. Godine 1939. ostvario je svoju namjeru da osnuje Kliniku za kirurgiju lica, čeljusti i usta. Pred kraj svoje uspješne karijere objavio je životno djelo “Kirurgija glave i vrata” u tri knjige postupno tiskane u razdoblju od 1973. do 1978. godine.
U krilu Klinike za kirurgiju lica čeljusti i usta i Medicinskog fakulteta u Zagrebu postupno se rađa nastavna i znanstvena osnova iz koje će izrasti najprije Odontološki odjel Medicinskog fakulteta godine 1948. godine a zatim odlukom Sabora Republike Hrvatske 1962. godine i Stomatološki fakultet kao samostalni član Sveučilišta u Zagrebu.
Dentalna kirurgija, kako se u početku zvao predmet, improvizirano se izvodila na nekoliko mjesta u gradu, a prvi nastavnik prvom naraštaju stomatologa bio je Juraj Kallay (1901. – 1989.), liječnik koji je medicinu završio u Grazu, a specijalizaciju stomatologije u Beču. Prvi članci iz područja oralne kirurgije izašli su iz njegova pera.
Tako već 1931. godine piše o kirurškom liječenju granuloma zuba, a u sljedeće dvije godine objavio je nekoliko članaka o kirurškom liječenju prognatije, fokalnoj infekciji, epulisu, prijelomima čeljusti, uporabi anestezije i neuralgičnim bolima i zubima. Napisao je prvu skriptu pod nazivom “Odontokirurgija i patologija usne šupljine” 1949. godine. S obzirom da su njegovi interesi bili više usmjereni prema području dentalne antropologije i paleopatologije, brzo se povukao iz nastave i svoj život posvetio tome znanstvenom polju ostavljajući iza sebe niz vrijednih radova. Već 1934. godine pisao je o radiografskim nalazima patoloških promjena čeljusti krapinskog čovjeka, opisao iz istoga nalazišta homo sapiensa slučajeve folikularne ciste donje čeljusti, opisao bolesti krapinskog čovjeka te osobitosti zuba i slučajeve parodontopatija. Svoj je rad okrunio vrijednim i u nas jedinstvenim djelom “Dentalna antropologija”, tiskanim godine 1974. godine.
Osnivačem Zavoda za oralnu kirurgiju na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu smatra se Dalibor Svoboda (1899. – 1966.), liječnik i đak zagrebačkog Medicinskog fakulteta. Pedesetih je godina pisao o infekciji u stomatologiji, o primjeni penicilina, koštanoj tuberkulozi, primjeni provodne mandibularne anestezije te vodio nastavu do 1961. godine.
Sljedeće godine nastavu je preuzeo Ivo Miše (1919. – 1981.), kasnije redoviti profesor Fakulteta. Po školovanju je pripadao stomatologiji završivši najprije Višu zubarsku školu, a poslije Stomatološki fakultet u Zagrebu. Započeo je svoj rad na Katedri za maksilofacijalnu kirurgiju Medicinskog fakulteta, a od 1961. do 1981. godine vodio je Katedru i Zavod za oralnu kirurgiju Stomatološkog fakulteta.
Kao kreativna ličnost imao je osobno viđenje niza stomatoloških problema i dao je brojna originalna rješenja na području oralne kirurgije. Otvarač za usta po Mišeu ostat će trajno u uporabi u budućnosti. Opisao je tehniku vlastitih metoda pretprotetskih kirurških zahvata, kirurgije parodonta i dao rješenja za resekcijske proteze i primjenu opturatora.
Ono što u području maksilofacijalne kirurgije vrijedi za Ivu Čupara, to se u području oralne kirurgije može reći za Ivu Mišea. Kao dobri prijatelji, vidjeli su da je budućnost obiju struka u zajedničkome radu, kako u području obrazovanja, tako i u području zdravstvene djelatnosti, što su i ostvarili i što je do danas ostalo nepromijenjeno.
Miše je dao okvirni oblik predmetu oralna kirurgija, razvijao sva njegova područja, a posebice pretprotetsku kirurgiju i kiruršku protetiku. Sedamdesetih godina oralna kirurgija postaje specijalistička grana stomatologije, a 1975. godine osnovana je Sekcija za oralnu kirurgiju pri tadašnjem Hrvatskom liječničkom zboru. Započele su pripreme za izdavanje udžbenika koje su dovele do tiskanja brošura manjega opsega i ograničenog sadržaja, a u okviru tzv. Stomatološke biblioteke za praktičara. Tako su nastale “Oralna kirurgija” posvećena incidentima i njihovu liječenju u ambulantnoj praksi, a zatim “Zubne ciste i lokalna anestezija” Ive Mišea i Vere Arko (1931. – 1991.). Autorica knjige je u okviru fakultetskog zavoda vodila izobrazbu stomatologa u području anesteziologije i reanimatologije te je na tome planu dala svoj prinos oblikovanju zvanja stomatologa u nas.
Gotovo 80 % sadržaja knjige “Oralna kirurgija” bilo je napisano kada je iznanadna smrt prekinula Ivu Mišea u završetku svojega djela. Njegovo su djelo završili suradnici sa Zavoda i knjiga je ugledala svjetlo dana godine 1983. i poslije doživjela još dva izdanja u neizmjenjenome obliku, godine 1988. i 1991. Knjiga je bila udžbenik oralne kirurgije na svim stomatološkim fakultetima u bivšoj Jugoslaviji i dobar temelj za rad Mišeovih nasljednika.
Pregled imena važnih za razvoj oralne kirurgije u Hrvatskoj bio bi nepotpun kada ne bismo spomenuli ime Vladimira Amšela (1926.) koji je nakon smrti Ive Mišea preuzeo Katedru za oralnu kirurgiju te vjerojatno najviše pridonio praktičnoj izobrazbi i učenju kirurške vještine generacija oralnih kirurga koji su se odgajali u krilu Fakulteta. Tijekom specijalističkog usavršavanja boravio je u Grazu, Düseldorfu i Zürichu. Bavio se istraživanjem utjecaja galvanskih struja na nastanak intraoralnog karcinoma, dao je rješenje za konzervativno liječenje antrooralne kumunikacije, originalni tip endoosealnog implantata, a prije odlaska u mirovinu posvetio se osobito radu s dentalnim implantatima. U isto vrijeme nastavu na Zavodu vodile su Dragica Zaklan-Kavić (1934.) redovita profesorica oralne kirurgije i prerano umrla Zdenka Kesić-Balaško (1935. – 1988.). Obje su ponijele najveći teret izobrazbe stomatologa i prvih specijalista oralne kirurgije u Hrvatskoj, a posebice teret brojnih bolesnika koji su tih godina opsjedali Kliniku na Šalati. Bavile su se svim područjima oralne kirurgije, a posebice bazičnim istraživanjima transplantacije zuba na pokusnim životinjama.
Ovaj povijesni pregled završava s imenom kolege Ivice Krmpotića (1944. – 1994.) koji je svojom neizmjerljivom ljudskošću, duhovnošću, duhovitošću, općim i stručnim znanjem, sustavnošću, radom i poštenjem ostavio duboki trag na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu i Klinici za kirurgiju lica, čeljusti i usta, iako je doživio tek 50 godina života. Zauvijek je otišao s Fakulteta u naponu snage, s brojnim idejama i započetim projektima u disciplini dentalne implantologije. Može se reći da je njegov pristup problematici dentalne implantologije bio prvi znanstveni pristup toj problematici u nas i da se na tim temeljima ona ispravno razvijala do danas. Isto tako zadužio je i kiruršku protetiku i pretprotetsku kirurgiju te brojne bolesnike koje su svi ostavili i kojima je danima strpljivo nastojao pomoći, da bi se s onkološkim defektima lica, čeljusti i usta uspjeli vratiti svojim najbližima i u društvo.
Danas je oralna kirurgija specijalistička grana u polju stomatologije koja se bavi dijagnostikom, konzervativnim i kirurškim liječenjem bolesti zuba, čeljusti, usne šupljine i bliskih okolnih područja te plastičnorekonstrukcijskim zahvatima. Sastoji se od dentalne kirurgije, kirurgije specifične i nespecifične infekcije usne šupljine i čeljusti, traumatologije zuba i čeljusti, kirurgije benignih patoloških promjena usne šupljine i čeljusti, pretprotetske kirurgije, kirurške protetike i implantologije. Zahtijeva poznavanje patologije, kliničke slike i liječenja zloćudnih tumora usne šupljine, žlijezda slinovnica, čeljusnoga zgloba, maksilarnih sinusa i korespondirajuće otorinolaringološke, neurokirurške, maksilofacijalne patologije te dobre temelje iz područja farmakologije i anesteziologije s reanimatologijom. U uskoj je vezi s maksilofacijalnom kirurgijom i najbolje je kada djeluju zajedno. Teško je precizno odrediti gdje prestaju odgovornosti jedne i počinju odgovornosti druge struke. Ako djeluju suradno i ako obje specijalnosti predstavljaju razumni predstavnici struka, tada to nije važno.